Zdravko Vučković-Gaćo

Na Kavi

 Ime i prezime: Zdravko Vučković
Nadimak: Gaćo/ Vučko u ZG
Datum i mjesto rođenja: 02. siječnja 1979.
Sinj Pozicija: krilo Visina: 198 cm
Nacionalnost: Hrvat Klubovi: Alkar-Sinj, Furtuna-Zaprešić, Zrinjski-Mostar (BiH), Bosco-Zagreb, Hiron-Botinec, Cedevita.

Zdravko Vučković je jedan od bivših Alkarevih košarkaša koji su nakon odlaska iz matičnog kluba nastupali na višoj razini te su na taj način postali ambasadori sinjskog sporta i živi dokaz kvalitetnog rada u omladinskom pogonu kluba iz grada pod Kamičkom. Zatekli smo ga na kavi s prijateljima u debeloj hladovini bašte u koju uvijek svrati kad uspije doći u rodni grad. Kratak razgovor nam ipak nije uskratio.

– Naravno da možemo porazgovarat. Kava ni prijatelji sigurno neće nigdi pobić. Trenutno san vrlo zauzet u klubu Agrodalm di obnašan funkciju koordinatora rada svih selekcija. To je vrlo ozbiljan posa, pa ne uspijevan često doć u Sinj, al kad dođen, onda stvarno ne lomin noge. Sve pomalo.

-Kakvi ti se iz današnje perspektive čine uvjeti koje si ti, ka mlad igrač ima u Sinju? Mislimo, u odnosu na tvoje današnje pulenčiće.

– Najveći Alkarev problem je po mome mišljenju upravo u nedostatku materijalno tehničkih sredstava koje mi nekako uspjevamo osigurat. Ja san se, na primjer, ka srednjoškolac diza u šest ipo da bi u sedan bio u dvorani i odradio trening do osan, kad dolaze dica na tjelesni. Onda, lipo, taki znojav direkt u školu. Zamislite vi uvjeta! Moraš vrebat kad učenici nisu u dvorani. Navečer trening u devet. Nema u postelju prije ponoć, a ujutro kako san opisa, pa ti vidi. Sva je srića da su u klubu totalni fanatici koji su i sami orni ufatit se u koštac sa situacijon. Samnon je, na primjer, u dvoranu redovito dolazio Ben Boban, pa san nekako uspio postat igrač od šesta. Ima još trenera koji su spremni na žešća odricanja. To je taj plus.

– Lako je nama za petice u zalaganje, nego ima li tu štofa? Ono, u odnosu na trenere s kojima si radio u mladin repkama i u profesionalnijin klubovima.

– Ima, kako nema. Za Bena san već reka da je bio presudan, a tu je i Bube. Svirajte vi šta god oćete, al to je trener koji me je vrlo mladog uveo u seniorski sastav i naučio me igrat u oba smjera. Poslin san radio sa stručnjacima kalibra Srećka Medvedeca i nisan osjetio da kaskan za drugima.

– A nastupi u seniorskin sastavima? Šokira li se igrač kad iz Alkara dođe u neke sređenije sredine?

– Pa, šta ja znan!? Meni je prezimenjak Max puno pomoga u prilagodbi kad san tek oša iz matičnog kluba. Srića da ovo nisan zaboravio reć! U Sinju i seniori dile sudbinu svojih mlađih kolega. Ono, dvorana sad more, sad ne more, teretana na drugi kraj grada… Zimi griju, pa ne griju, al zato navijači, podrška sugrađana, jedinstvo s ekipon… to je posebno. Iza Alkara san prominio nekoliko ekipa u kojima je isto borba iz dana u dan, a onda san doša u Hiron-Botinec. Tamo u odnosu na moj prvi i najdraži klub nedostaje jedino huk s tribina, ali svi drugi parametri iđu na stranu kolektiva iz Sutinskih Vrela. Osin vrhunskih uvjeta treninga i rada tu je i nenadmašna obiteljska atmosfera u klubu. Svi smo imali ‘mamu’ i ‘tatu’ za pojadat im se kad bi bio neki problem.

– Nakon toga je u Hiron doša veliki sponzor i klub je otiša, ne jednu, nego dvi razine iznad A1 lige. Momčad se sasvim prominila. Došli su neki novi klinci, a od stare garde ostalo je tek nekoliko igrača. Primjerice Nino Primorac i Gaćo Vučković koji je štaviše, dobio i kapetansku traku.  – Je, tako je. Bio san kapetan Cedevite. Priživio san transformaciju iz klubića s periferije u stabilnog regionalnog ligaša… i koje je sad pitanje? Bil moga i Alkar nać tako nekoga pa igrat Euroligu? Pa bi, moga bi… u teoriji. Moj savjet čelnicima bi bio da jasno utvrde uvjete i da ih se čvrsto drže te da sponzoru omoguće ugovor na šta duže vrime tako da ti gospodarstvenici mogu po komodu furat taj svoj marketing, kako bi reka…

– Da, da. A ovi milijun kuna od Grada, sto-dvista iljada gori doli? Jel to to?

– Pa je. Dobro je. Nije Sinj Zagreb s proračunon od sedan milijardi i nešto. Vidite sad kad su i drugi klubovi pali na tolku cifru kako se more igrat. Zamislite koja bi to tek bila ludnica kad bi grad utrodupla sumu za Alkara. Da se, naprimjer odluči upirat u samo jedan sport, pa makar to bila i košarka. Ajme, bacio san bule posve daleko. Oderat će me junakovci, bolje da više ne govorin ništa. Eto, pa tako. Ladi mi se kava. – Živio care!