Slavko Modrić

Na Kavi

 Alkar je prošlog tjedna, gostujućim porazom protiv oslabljenog GKK-a otvorio novu sezonu. Trener Vušković je nakon toga u intervjuu na našoj lokalnoj radio-stanici ocijenio kako je takav rezultat u velikom dijelu posljedica činjenice da u ovogodišnjem Alkarevom rosteru nema šutera Slavka Modrića. Imenom i prezimenom. Tonski zapis možete poslušati na streamu Hit radija. Tridesetjednogodišnjem Slavku je ovo trebala biti petnaesta seniorska sezona u ‘bilo-plavon’ dresu. Osim dvanaest uzastopnih, od kojih je jedanaest bilo prvoligaških tu su još dvije niželigaške koje je odradio u srednjoškolskim danima. Čelništvo kluba, po našim saznanjima, ovakav rasplet opravdava tvrdnjom da Slave nije htio odstupiti od svojih potraživanja i da zbog toga nije moglo doći do dogovora.

Onaj tko tako govori je najobičniji klevetnik i lažac. Ja sam, naime, na pregovorima iznio svoj početni zahtjev, a predsjednik mi je na to pružio ruku i rekao neka idem konobariti. U prostoriji sam ostao još nekoliko trenutaka da vidim radi li se možda o kakvoj neslanoj šali, a kad sam se uvjerio da nije tako – pozdravio sam i izišao. Nisam, dakle, ustrajao ni na čemu, niti sam imao prilike za to. Cifra s kojom sam kanio otvoriti pregovore i koju sam bio spreman sniziti za dvije tisuće kuna je, da naglasim jednaka onoj koju je prije nekoliko sezona dobijao Rudolf Jugo, a Mato Perajica je imao i koju kunu više. Njima se, naravno, morao plaćati i smještaj ili putni troškovi, a Jugo je k tome, koliko ja znam, na račun kluba dva puta odlazio kući u Rijeku. Ja sam, prema tome i u slučaju da su mi isplatili sve što sam potraživao, trebao jošuvijek biti dvije i pol – tri tisuće kuna jeftiniji od ove dvojice koji, uvjeren sam, ni sami ne bi ustvrdili da zaslužuju više od mene. Moje mišljenje o dvojcu koji sam naveo je da naglasim – vrlo pozitivno, a općenito smatram da svaki igrač zaslužuje upravo onoliko koliko ispregovara. Sve ovo sam ispričao samo zato da navijači ne bi mislili da sam potraživao ‘ko zna što i da nisam popuštao u svojim zahtjevima. To jednostavno ne odgovara istini.

Je li to bio zadnji put da si razgovarao s čelnicima?

Jest i nije. Mislim, pustili su me da odem ko zadnji šugavac, a nakon pet dana kada sam već prihvatio posao kod Davora Bogdana u klubu Boss mi je zazvonio telefon. Totalno sam pobjesnio kad sam vidio da me zove poslovni tajnik. Nisam se imao snage javiti. Nakon još nekoliko dana on mi je preko brata Mirka ponudio samo petsto kuna manje od sume koju sam kanio prihvatiti. Mogao sam, znači, lagano navući na ono što sam htio. Postoje, međutim dva problema. Ja, naime nisam jedan od njih pa da pogazim riječ koju sam dao Davoru, premda bi on čak i snosio troškove moga dohotka za malenu reklamicu u dvorani ili takvo što. Tko zna koliko je još poduzetnika u našem gradu koji bi financijski i na druge načine pogurali Alkara. Upravi je, međutim, draže češkati privatne djelove i isticati činjenicu da 97% Alkarevih sredstava dolazi iz gradskog proračuna. Svi znamo tko se sramotom diči. Njihova legendarna parola glasi da će se oni izvan terena potruditi onoliko koliko se igrači budu zalagali na parketu. U čemu je, pitam se, trud čelništva? U raspoređivanju proračunskog novca? Svašta! Drugi je problem u tome što su se na pregovorima ponijeli prema meni onako kao ja ne želim podnositi. Nisam ja čitav život ostavio u dvorani zato da bi se na meni iživljavali prolaznici kroz klub. Ako misle da njihovo ponašanje spada u legitimne pregovaračke taktike onda neka promisle opet.

Ima li u njihovom odnosu prema tebi nečega osobnog ili je on posljedica njihova stava prema domaćim igračima?

Znam da je jedan član uprave već odavno oštro protiv moga angažiranja. Oni, međutim, svi skupa ne posjeduju ni minimum elementarnih košarkaških znanja. Dobro je rekao Damir Vujanović. Njihovi stavovi me stoga uopće ne diraju. Smatram da Uprava udara tamo gdje je mekše, a da smo mi, domači igrači krivi što smo potplaćeni jer se ne znamo boriti za sebe i jedni za druge. Evo, Nikola je ove godine prihvatio manju plaću od lanjske. Pitao sam ga zašto je to napravio. Kaže da mu noga nije dovoljno oporavljena i da ne može, barem u početku pružiti svoj maksimum. Takva argumentacija bi po meni stala jedino u slučaju da se Rus ozlijedio loveći gušterice po Svilaji, a ne ginući za klupske boje, kao što to uvijek radi. Njegova reducirana plaća je dala jak argument čelnicima kad su pregovarali s malđim domaćim igračima.

Smatraš, dakle da predsjednik nema nikakav pik na tebe nego da je jednostavno takav čovjek?

Ima tu svega. Milačić je na početku svoje prve sezone procijenio kako ću ja igrati Nikolinu zamjenu. Bio sam, naime tek oporavljen od operacije. Ozljedu, naglasimo, nisam zaradio u krumpirištu. Upravi je to bio dovoljan mig da mi srozaju primanja. Trener je već nakon prvog kola promijenio stav te smo Rus i ja zajedno nastupali u startnoj petorci. Sljedeće godine sam na Damirovo inzistiranje dobio za trećinu veću plaću. Predsjednik me je pri potpisivanju upitao jesam li siguran da želim taj novac, jer u tom slučaju on i ja više nećemo imati isti odnos. Rekao sam da želim. Lani sam ostao u istom platnom razredu, s tim da je tijekom sezone svim igračima srezana plaća. Eto koliko vrijedi njihova riječ. Nakon toga sam našao dodatni posao u bašti Fontana na sinjskoj Pijaci. Gazdi Brani Milardoviću moram od svega srca zahvaliti jer me je primio kad nisam znao ni držati tacnu. Nakon prelaska u klub Boss sam s njime ostao u odličnim odnosima. Ni on ni Bogdan nisu moji šefovi nego prijatelji. Pravi su to ljudi. Katića su slični njemu sprdali da Alkar nije pravi klub kad jedan od njegovih udarnih igrača konobari. On je na to tražio od Milačića da mi zabrani raditi, a Damir je odgovorio da hoće ako mi povise plaću za dvije-tri tisuće kuna.

Nakon toga je uslijedio kobni razgovor uoči ove sezone. Je li sada stvar završena? Ima li šanse da se vratiš u momčad.

Kod Davora imam veću plaću od one koju bih mogao izboksati od Alkara. Njemu sam sada pružio ruku. Nikako ne bih želio izostati niti s jedne utakmice ili treninga zbog obaveza u Bossa, kao ni s jedne jedine smjene radi košarke. Sada sam puno više kod kuće i moja žena je sretnija nego kada sam igrao. Zna točno kada ću doći s posla. U prvom kolu nisam želio ići u Šibenik. Bilo me stislo u predjelu srca. Sada sam i to prebrodio. U subotu dolazim u Fort Apache. Bilo plavi dres sam zamijenio Alkarevim šalom. Postao sam pravi pravcati Maligan. Ni jedan potez Uprave ne može umanjiti moju ljubav prema klubu. Oni kažu da je svaki igrač koji obuče Alkarev dres za njih iz Sinja. Neka promisle o tome kada im Rogić, Markulin, Zula i ostali zabibere po dvadeset komada. Ja im nikada neću zabiti ni jedan jedini koš. Sve sam ih pospremio u protivničke obruče. Njima to nije bilo dovoljno da bi se prema meni odnosili kao prema čovjeku. Učeni ljudi bi rekli da se kod njih radi o nedostatku komunikacijskih vještina. Ja sam, međutim, iz Glavica Donjih. Kod nas se to zove bezobrazluk!

Naklon do poda i veliko hvala za sve što si napravio za Alkara.

Da se ponovo rodim sve bi’ napravio isto. Pozdrav Maliganima. Vidimo se na tribini.