Siniša Štemberger

Na Kavi

 Ime i prezime: Siniša Štemberger.
Nadimak: Štemba.
Datum i mjesto rođenja: 23. travnja 1979.
Rijeka. Pozicija: bek-šuter.
Visina: 195 cm.
Nacionalnost: Hrvat (s velikim Š). Klubovi: Kvarner, Zadar, Široki(BiH), Split, Levice(Svk), Igokea(BiH).

U nedavnom domaćem srazu Alkara s izravnim konkurentom za čelno mjesto na prvoligaškoj ljestvici, sastavom riječkog Kvarnera 2010, sinjska je publika imala priliku gledati jedinog košarkaša A1 lige koji je spreman za trenutačno preuzimanje udarne role od tridesetak minuta u regionalnom natjecanju. Siniša Štemberger je vodio svoj matični klub udarajući iz svih raspoloživih oružja. Trpao je, asistirao, skakao, ali i štipao, laktario, podbadao, provocirao… Iznudio je tehničku grešku domaćeg trenera i neke nepostojeće faule njegovih pulena, a kada sve to nije bilo dovoljno za pobjedu – sportski je pružio ruku, te večeri boljim protivnicima i zapljeskao prema Maliganima s kojima je u dva navrata imao verbalno sučeljavanje, a od kojih su nas neki kasnije tražili njegov broj da mu se sms-om ispričaju za pogrde upućene tijekom utakmice.

Ma dobro je, Antimone. Cijenim što ne dijelite moj broj okolo naokolo, ali za ispričavanje sinjske publike stvarno nema nikakvog razloga. Alkar je uz šibenski GKK jedna od dviju hrvatskih momčadi kod kojih se u gostima jošuvijek može nastupati u normalnim uvjetima. Najveća noćna mora za svakog košarkaša je kad se za vrijeme utakmice čuje škripa patika po parketu. Tako je, na moju žalost, u velikom broju hrvatskih dvorana… i onda, kad jednom godišnje dođeš u Sinj, brate, proigraš na raketni pogon. Publika bodri svoje ljubimce, ali, barem ja, a vjerujem i mnogi drugi igrači – ukrademo djelić te pozitivne atmosvere za sebe i… uživamo. Osobno se ne osjećam fizički ugrožen dok nastupam u Sinju, a poznato je da imam iskustva u suočavanju s divljačkim napadima na terenu.

Siniša je, da pojasnimo, u prethodnoj izjavi aludirao na krvavi incident u kojem ga je, prije šest godina, kao igrača KK Split, Cibonin američki šuter Rawle Marshall – divljački izudarao i uputio na šivanje, a dječaci u žutom su s parketa brisali krv i znoj. Sada vjerojatno brišu još i suze koje im teku dok se sjećaju dana kad ih je Štemba vodio kroz regionalno natjecanje. Mogli su bili skočit u njegovu obranu. Možda bi u tom slučaju stvari završile povoljnije za njih. Najgore je kad se dušmani uvjere da ne uzvraćaš na pretrpljeno nasilje.

Nije to bilo tako strašno kao što je izgledalo. Pukla mi je arkada. Kod takvih ozlijeda isteče puno krvi, ali prave štete ustvari nema. U borilačkim sportovima se takva rana zabaci vazelinom i natrag u boj. Svojim suigračima, a još manje publici – ne zamjeram ništa. Moji splitovci i Lukša Andrić su me spriječili da nastavim sa sukobom. Na tome sam im jako zahvalan. Bio sam u fizički jako dobrom stanju, a ljut ko pas. Da sam uspio u nakanama – dobio bih znatno veću kaznu od ove koju sam pretrpio. (3.500 € + 3 utakmice suspenzije) Ne želim se s vama argumentirati mogu li gedatelji ulaziti u teren pa ću reći kako procjenjujem da su posjetitelji te večeri, kao i svak normalan – ostali zatečeni razinom nasilja koje su imali priliku vidjeti… a ja osjetiti. Visina kazne za Marshalla (6.500 € i 13 utakmica suspenzije) govori sama za sebe.

Nakon te sezone je na arbitraži boksao zarađeni novac od poštenjačina u žutom, a zatim se na godinu dana vratio u Šroki. Uslijedila je sezona u Slovačkom klubu iz Češke lige (Ko Šveđanke s Madagaskara), a onda dolazimo do nove kontraverze vezane za ime stasitog Riječanina. Potpisao je, naime, a zatim i odradio dvogodišnji ugovor s Igokeom iz Bosanskog Aleksandrovca, kluba koji je oformio i do abaligaške razine uzdigao – predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Ovako; Ponudu od Igokeje sam imao na stolu već dvije sezone prije nego sam zaista i potpisao ugovor s njima. Tada sam se ponio domoljubno jer sam na izboru imao i ponudu jedinog HKK-a. Zatim sam nastupao u Slovačkoj. Te sam sezone vukao dosadnu ozljedu, pa se na kraju godine nisam mogao pohvaliti ni slavom kluba za koji sam igrao ni osobnom statistikom. Rješenje se nametnulo samo od sebe.

Dvije godine stanovanja nadomak Banjaluci. Nastupanje za Dodikov klub. Izlasci u glavni grad RS-a. Odnos s navijačima. Atomska košarka koju je momčad, barem u prvoj, a djelomično i u drugoj sezoni prikazivala. Kakvi su dojmovi?

Ni u jednoj sredini u kojoj sam bio nisam naišao na slučaj da igrači roštiljaju s čelnicima kluba. Nisam ni čuo za tako nešto. Klupski je managmant ponudio uvjete/uslove, ja sam ih prihvatio/prihvatio i to je sva priča. Dodik bi se ponekad nakon pobjeda pojavio u svlačionici da nam čestita. Sve stavke iz ugovora su ispoštivali i bili su zadovoljni mojim učinkom. Po gradu nisam imao negativnih iskustava. Ljudi su me, dapače, osobito simpatizirali. Lako je izlaziti kad melješ sve protivnike. Tredicionalni navijači Borca su nam davali stalnu i javnu potporu. Na kraju se nameće pitanje koje kritike hrvatske javnosti na moj račun prokazuju kao čistu zamjenu teza. Ono naime glasi; Kako to da baš ni jedan hrvatski Abaligaš, a niti bosanski HKK nisu imali interesa za moju malenkost, iako sam bio član udarne postave kluba koji ih je baš sve i to u više navrata, pokunjenog nosa – poslao u svlačionicu!?

Naravno da nemamo suvisao odgovor na ovakav upit, a nemamo ni prigovora na Štembergerove ni bilo čije profesionalne angažmane, koje smatramo cjelinom, sasvim odvojenim od domoljublja. Ono se može potvrditi kroz nastupe za nacionalnu selekciju, ali najbolji strijelac u povijesti Aba lige nije imao čast dobiti poziv u reprezentaciju.

Baš tako. Nisam imao čast, a da jesam – bacao bih se na glavu preko reklama i ljubio bih dres u svakoj zgodnoj prigodi. Vodeće mjesto na ljestvici regionalnih strijelaca je podatak koji godi, ali nisam ja klasični šuter. Najbliža pratnja, Baždarić i Gečevski također su otišli iz lige, pa će, na moje zadovoljstvo ipak malo potrajati dok me neki majstor ne pomakne prema dolje. A sada malo o mojim uvjerenjima. Potičem iz mjesta u brdskom zaleđu Rijeke. Hrvatska vlast i njena vojska su u Drugom ratu prepustili moj kraj Italiji, a jugoslavenski partizani su ga pripojili natrag u sastav Hrvatske. Nemojte me ni pitati koja mi je od navedenih strana više prirasla srcu. Moram, međutim naglasiti i činjenicu da na selu imam dvije pratete koje su dobile depešu od Republike Austrije neka se prijave kao pripadnice austrijske nacionalne manjine i da će dobiti penzije, znatno veće od onih koje imaju. Odgovorile su im da su one Hrvatice s velikim ‘Š'(smijeh) i neka tu svoju ponudu slobodno zataknu za one ružne šeširiće. E, pa ja sam njihov pranećak s istim tim slovom na početku prezimena i u nastavku moga imena, gdje god da igram piše – nationality: Croatian. Pametnom dosta.

Suigrač Željka Župića iz šrokobrijeških dana trenutno odrađuje prvu od tri potpisane sezone s klubom iz rodnog grada. Vratio se u A1 ligu koja je samim time dobila na kvaliteti. Labuđi pijev… ili???

Želja je sjajan lik. Puno ga pozdravite. S njim sam se dobro kužio na terenu, ali izvan njega mi još bolje leže njegov rođak Dino Erceg i Josa Blajić iz Zagreb CO, koje sam upoznao kad sam sa Župićem, za Alku i Gospu dolazio u Sinj. S njima imam tečniji odnos. Bolje rješavamo tekuća pitanja. Kad igrač, kao ja, napuni trideset i petu, klubovi mu više ne nude jednako duge i izdašne ugovore kao nekad. Moji Riječani me, međutim, jako dobro poznaju. Znaju u kakvom sam fizičkom stanju, pa su mi odmah ponudili višegodišnji ugovor. Kćer mi, usto, upravo kreće u školu. Možda je vrijeme da se skrasim, a gdje je za mene bolje nego u gradu iz kojeg sam potekao. Za Rijeku sam nastupao u premijernom izdanju Jadranske lige. Možda se vratimo među velike dečke, ono, još jednom za kraj.

Ništa nije isključeno. U prvoj ligi ste među najboljima, premda ste protiv Alkara pali bez zrna baruta.

Gdje su ti koji dobijaju u Sinju? Slabo ih viđam u posljednje vrijeme. Svoju dvoranu s pravom zovete Fort Apache. Stvarno je teško osvojiva utvrda. Evo! Bus će mi krenuti. Moramo se rastajati. Puno mi pozdravite Ziggyja i recite mu neka se opusti malo. Ima i važnijih stvari nego što je reputacija!

Naravno da ima. Šta će nam dobar glas!? Nećemo valjda u zbor HNK, tamo, Ivana plemenitog Zajca!

Nema šanse! Daj struje, da se ne ljubimo.

Besa!