Luka Klarica

Na kavi…

 Ime i prezime: Luka Klarica

Datum i mjesto rođenja: 20. siječnja 1989. Sinj.
Visina: 191 cm.
Klub: KK Ribola Kaštela.
Nacionalnost: Hrvat. Pozicija: organizator/bek-šuter. Broj dresa: 4, 5… Bivši klubovi: Split, Alkar, Solin, Zrinjski (BiH), Cetina.

Luku smo opazili prije petnaestak godina kao najnadarenijeg dječarca u sinjskoj školi košarke. Nakon toga je otišao u Split. Sve dobne kategorije i prvu seniorsku godinu prošao je u žutom dresu. Zatim je uslijedila polusezona u Alkara, pa proljeće kod Bube Poljaka u Solinu. Od tri sezone u mostarskom Zrinskom samo je prva bila na razini očekivanja tada još vrlo mladog Sinjanina. Drugu je obilježila pauza zbog teške ozljede koljena, a treću traženje nekadašnje forme. Sljedećeg ljeta Klarica se spremao za priključenje širokobriješkom Abaligašu koji je nažalost, u posljednjem trenutku odustao od njegova angažmana. Ponuda Splita uz trenerovu napomenu kako ga ne vidi u vodećim ulogama nije zadovoljila njegove apetite, a na provi u Jusupovu Zagrebu nije izborio ugovor. Na kraju je završio u Triljskom A2 ligašu. Toga ljeta je postao sveučilišni prvak europe. Natjecanje je održano u Splitu. Odlične brojke na kraju obaju spomenutih natjecanja donijele su mu jedino prelazak u Kaštela koja su nastupala u istom rangu kao i Cetina i nisu imala osobito jaku momčad. Dolazak Damira Rančića i još nekih pojačanja je, međutim, sasvim promjenio cijelu priču te su se Kaštelani s Klaricom u petorci, preko Alkara plasirali u završnicu Kupa. Ostvarili su i povratak u elitni razred hrvatskog loptanja pod obručima pa je Luka u tekućoj sezoni ravnopravan član rotacije prvoligaša koji je na svom terenu svladao naš najdraži klub, a na gostovanju u Splitu je, primjerice, sustigao i prestigao vodstvo domaćina od velikih dvadseset poena. Za razgovor smo ga ulovili u Semafora gdje svak normalan bar ponekad popije kavu.

Tako je, majstore. Ko ode ne dolazi taj nije u trendu, a sad dosta promidžbe. Oduševljen san kako si popantio kronologiju. Samo san te malo mora, ovo za Trilj pogurat. More to nekome izgledat ka crna rupa i vrime za zaboravit, al ja san prije dolaska kod Roka, taman bio dotaka dno. Onda se odgurneš nogama od poda, a ljudi ti malo pomognu i sve nekako opet krene. U mom slučaju povratak je puno ispravniji i pozitivniji u odnosu na mladalačke filmove koje san vrtio u glavi u vrime prije ozljede.

Kako to misliš? Sad igraš za mir u svijetu?

Pa, tako nekako. Operacija i rehabilitacija, a osobito neuspjeh u pronalaženju kvlitetnog angažmana koji je zatim uslijedio, prisilili su me da se suočim sam sa sobom. Nekad san bio ohol. Šizio san na tadašnjeg trenera kad bi me par minuta izveo iz igre, a danas san ovome zahvalan za minutažu koju mi pruža i trudin se šta bolje odigrat u ton vrimenu. Pokušavan se, osin toga, u šta većoj miri podredit ekipi. Virujen da samo naš zajednički uspjeh more donit nešto dobrog i za me ka pojedinca. Na kraju krajeva uživan igrat košarku. To je posve lipa igra.

Šta je dovelo do takve promjene u tvom razmišljanju?

Malo san odrasta, fala lipa. Skužio san da sitnice čine razliku između uspjeha i neuspjeha. Nisan više tako strog prema sebi. Sad znan da triba imat i malo sriće. Da san, naprimjer, prifatio ponudu Splita koju si spomenio – nakon par kola bi dočeka da trener koji me nije ima u prvon planu odimi, a drugi bi me… ki bi da bi! Kažen, triba te zericu i pomazit. Uvjerio san se, ka drugo i drugo da Bog sto puta bolje od čovika zna šta je za njega samoga dobro. Ja san ozljedu kolina smatra najgorin događajen u svon životu dok nisan skužio da san upravo zbog nje danas magistar prava i vlasnik licence za privatnog istražitelja. Da je išlo po mome – ne bi moga ni odslušat, a kamo li ispolagat… il recimo, da san te sezone nastupa na ozbiljnijem nivou, najvjerojatnije priko lita ne bi iša na sveučilišno prvenstvo Europe i ne bi dobio zlatnu medalju, a baš mi je draga.

Savšta dobroga iz jednog urušavanja dječačkih snova?

Kažen ti ja! Čovik kuje planove – Bog puca od smija. Na kraju sve izađe na dobro. Triba se samo u putu trudit bit šta bolji čovik i davat sve od sebe u tome šta radiš. Glavno je razumit koje su važne stvari i odilit ih od sitnica. Meni je, recimo, osobito bitan odnos s mojima kući. Ćaća Buco i mater Jasna su u mene uložili sve šta su mogli, a zauzvrat nisu očekivali da buden najbolji na svitu u svemu čega se ufatin. Njih ne mogu razočarat dokle god san pošten i dok se trudin. Dvi godine mlađi brat Krešimir je nogometaš Dugopolja. On cili život prolazi kroz slične izazove ka i ja. Jedan smo drugome najveća potpora. Bio san prisritan kad se oženio. Sad čekamo da se rodi mali Luka. Mogu reć da mi je time ukazana velika čast i zadovoljstvo. Upravo Krešo me je, u vrimenima najteže krize identiteta, priko brata od Josipa Radoševića uputio na molitvenu zajednicu ‘Dobri pastir’. Oni su mi pomogli pronać Boga. Sada san puno zadovoljniji čovik.

Još uvik dolaziš na sastanke?

Redovito i rado. Tamo razgovaramo o raznim situacijama i dilemama. Ne ograničavamo se na striktno duhovne teme. Sve je od Boga, ako nije s đavlije strane. Takvih se stvari, jasno, triba okanit. Razgovor s ostalin članovima skupine pomaže mi u nastojanju da mislin i radin dobro.

S napunjenih dvadeset i pet si jošuvjek dovoljno mlad za izgraditi zadovoljavajuću karijeru, a s visokoškolskom diplomom u džepu i izgledom ljepuškastog i atletski građenog dečka iz susjedstva predstavljaš ozbiljnog kandidata za najpoželjnijeg neženju. Ima li neka posebna?

Šta se tiče košarke, planiran igrat na ovoj razini i pokušat ugrabit šansu za još jedan iskorak… ako bude sriće. U svakon slučaju ću guštat dok traje. Šta se tiče izgleda – neću se dičit s onin za šta nisan zaslužan. Dobro, ajde, tilo san malo izgradio, al i ono je 90% genetika. Na zadnje pitanje ti mogu odgovorit da nisan u vezi. Nadan se da ću i ja u nekon trenu nać srodnu dušu. Starlete i dramaturginje me, da naglasin, ni malo ne zanimaju. S njima san raskrstio još dok san bio izgubljen i zbunjen. Sad znan da to nije to.

O.K. dragi, hvala na ovom razgovoru. Pratimo te i držimo ti fige.

Bog će upravit.