Damir Vujanović

Na Kavi

 Damir Vujanović je rođen 13. Srpnja 1972. U Sinju. Njegovu karijeru pratimo doslovno od prvog dana jer smo zajedno s njime prošli Alkareve mlađe dobne kategorije. Radilo se o combo-guardu vrhunskih atletskih i šuterskih potencijala pa imamo iskustvo igranja umjesto njega, ali i zajedno s njim. U dječačkim danima zaslužio je naš respekt i puno poverenje, a u kasnijim, seniorskim nastupima opravdao je sva naša očekivanja.

Damir je, naime, desetak sezona vrlo uspješno nastupao na najvišoj nacionalnoj, regionalnoj, pa i međunarodnoj razini. Maccabiju je primjerice u dva navrata utovario po dvadesetak komada. Malo je, priznat ćete, naših sugrađana koji se mogu pohvaliti usporedivim uspjehom u bilo kojem poslu. Na početku je, naravno, obukao Alkarev seniorski dres. Zabio je, naglasimo, ključno slobodno bacanje u legendarnoj ligaškoj pobjedi nad Cibonom, ali pravu priliku, vjerujte, nije dobio sve do odlaska u Zadar i povratka na posudbu u rodni grad. Tadašnjoj Upravi jako je zamjerio nedostatak empatije i čovječnosti dok je on bio razapet između klupskih obaveza i majčine teške bolesti. Danas se ne želi vraćati na to. Trenutna uprava nema veze s tim događajima, ali unatoč tomu nije došlo do dogovora između aktualnog trenera širokobriješkog BiH ligaša i matičnog mu kluba koji je prošlog ljeta ozbiljno razmišljao o angažiranju ovog jedinog sinjskog stručnjaka s Abaligaškim iskustvom.

Istina. Ljetos sam pregovarao o preuzimanju klupe Alkara, ali ne mogu se pohvaliti da smo došli iti blizu postizanja dogovora. Razgovor sam vodio isključivo s pokojnim gradonačelnikom Glavanom. S čelništvom kluba nisam izmijenio ni riječi. Njih, pravo da vam kažem i ne smatram adekvatnim sugovornicima. Uvjeren sam, naime, kako nemaju potrebiti minimum košarkaškog znanja. Tražio sam ugovor na četiri godine i priliku za razvijanje mladih sinjskih igrača koji bi u završnoj sezoni pokazali ispravnost takvog pristupa. To njima nikako nije pasalo jer ni sami ne znaju hoće li zadržati pozicije na tako dugi rok. Ponudili su mi jednogodišnji ugovor i tražili instant rezultate, a na to nisam mogao pristati. Između ostaloga i zato jer želim dobro Alkaru. Ako ne mogu biti dio rješenja onda zasigurno neću svojevoljno postati ni dijelom problema.

Umjesto toga si prihvatio posao u drugom klubu kojega smatraš svojim, u gradu u kojem odavno stanuješ i gdje si zasnovao obitelj. Jesi li i u tom slučaju zadržao kriterije koje u Alkaru nisu htjeli prihvatiti?

Naravno da jesam. Uprava Širokog, međutim, dijeli moju viziju i na ništa manje ne bi ni pristali. U Alkaru je, nasuprot tomu, moj kolega Vušković prihvatio ponudu čelništva te je okupio solidnu momčad. Njemu je, pretpostavljam, bilo znatno lakše djelimično zanemariti dugoročnu dobrobit kluba i Grada u koje prvi put dolazi. On će i u opisanim uvjetima razviti nekoliko mladih Sinjana i to je za svaku pohvalu, ali ja na njegovu mjestu nipošto ne bih dovodio zaštićenog bekića iz druge sredine i u najvećoj mogućoj mjeri bih se oslanjao na domaći kadar. Braća Boban bi kod mene imala najveću odgovornost i najveće ovlasti. Trenirali su oni jedno vrijeme s nama i ja sam, morat ću priznati – jako ozbiljno razmatrao Josipovo angažiranje. Na kraju sam odustao iz ranije navedenih razloga. Imamo, naime, na njegovoj poziciji jednog domaćeg, jednako mladog beka, kojega smo odlučili razvijati premda trenutno zaostaje za Bobanom.

Kako komentiraš potpuni nedostatak domaćega kadra na Alkarevim centarskim pozicijama? Ima li i Široki takvih problema?

Ima. Baš nam je nedavno bogatiji hrvatski klub preoteo jednog vrlo visokog i talentiranog mladića. Ove koji su nam ostali ste vidjeli u pripremnoj utakmici s Alkarom, ali imamo još jednoga kojega zasad krijemo. S njim ćemo pokušati odigrati pametnije tako da nam ga nitko ne oduzme prije nego napravi nešto kod nas.

Tako smo mi godinama krili Ivana Omrčena, pa smo ga na kraju sakrili od sebe. Sada ga za vrijeme utakmica možeš vidjeti među zaštitarima, premda je jošuvijek u aktivnim igračkim godinama.

Znam za taj slučaj. On predstavlja drugu krajnost u koju također ne valja ići. Treba pokušati naći najbolji balans kako bi se igrača zadržalo barem za neko vrijeme. Centri su danas tražena roba i malim klubovima nije najzgodnije parirati ponudama bogatijih sredina. To naravno nije razlog za kapitulaciju. Najgore je ne pokušati ništa.

Misliš li da u Alkaru nisu po tom pitanju napravili dovoljno?

Pa ne znam, teško mi se upuštati u takve procjene. Ipak, ja ne znam da je nakon Hrvoja Vučića Alkaru preotet ijedan visoki dječak. Pretpostavljam stoga da je problem u nečemu drugome. Ne bih se upuštao ni u kritike rada u Alkaru. Osobito zato što nemam kompletan uvid u situaciju. Mogu jedino primijetiti ono s čim se susrećem kao trener drugog kluba koji u Sinj dolazi u goste. Ne razumijem, naime, zašto tajnik ne obuče službenu klupsku majicu i takav ne dočeka goste umjesto da ih pusti da tumaraju po hodnicima bez ikakvog vođenja. Lako je za mene, ja sam pola života proveo u Sinju, ali tako je i kad dođu ljudi koji su po prvi put u našemu gradu. Ružno je, također, da gosti odlaze bez ikakvog ispraćaja, ali na to neću trošiti riječi. Pokušat ću im primjerom pokazati kako se to radi. Bit će prigode.

Prilično si, da zaključimo, nezadovoljan stanjem u matičnom klubu. Ima li išta vrijedno pohvale? Možemo li se po tvome mišljenju nadati boljim danima?

Možemo. Prilično kvalitetno se, primjerice, radi s mlađim kategorijama. Moj dvanaestogodišnji Dominik baš svako, cijelo ljeto provede u Sinju i trenira sa svojim vršnjacima iz sinjske košarkaške škole. Njega znaš. Dobro se sijećam kad ste ti i on do nogu potukli Maćolu i onog sadašnjeg juniora koji mi se baš sviđa.(Žile Dujilov op.a.)Dijete se sprijateljilo. Kupa se na bazenu, ali i trenira pod vrlo stručnim nadzorom pa sam vrlo zadovoljan zbog toga i ne pada mi na pamet da ga odvlačim na more. Naravno da ne bih dopustio da mi se sin razvija pod palicom diletanata i kompleksaša. Kažem, nije sve crno. Postoji svjetlo na kraju tunela.

O.K. dragi. Onda naleti koji put s malim u svoj grad, pa ćemo se družiti.

Važi brate! Mogli bismo naprimjer zaigrati basket s ovim današnjim momčetinama. Šta misliš kako bismo u toj konkurenciji prošli Peraja, ti i ja? Ono… berba ’72. Protiv mlađih snaga.

Ajde Damire, uvijek si isti. Pitaš, a znaš. Momci su sila. Skaču do neba, dižu tonu iz benča i mogu trčati dan – noć, al ne osjećaju jedan drugoga ko mi i ne kuže naš, sovjetski pristup uličnoj košarci. Ja sam siguran da bismo jošuvijek dobrano namučili današnje basketare.

Znači dogovoreno. Prvom prigodom se nalazimo kod kina i izazivamo na megdan kremu kreme nadaleko poznatog sinjskog basketa.

Nego šta!? Tako ćemo još koju godinu, a onda prelazimo na balote. Hvala ti na ovom razgovoru i sretno sa Širokim u nadolazećem prvenstvu.

Bilo mi je zadovoljstvo. Pozdrav čitateljima.