Ben

Na Kavi

 Ben će za dvadesetak dana napuniti pedesetu. Posljednjih tridestpet je, kao pionir, kadet, junior, senior, trener mlađih kategorija i prve momčadi proveo u Alkaru. Ovaj impresivan niz je prekinut prije nekoliko tjedana kada je dao ostavku na funkciju trenera kadetskog sastava jedinog kluba za kojega je ikada nastupao u bilo kojem svojstvu. Ova vijest je odjeknula u košarkaškim krugovima našega grada, koji je uz Alku i Gospu, u Lijepoj našoj poznat još jedino po klupskim uspjesima u ovom, nama najdražem sportu. Razlog tomu je činjenica da se radi o čovjeku kojega su prije dvadest i četiri godine suborci s dubrovačkog ratišta, vojnim vozilom dovezli u Metković kako bi nastupio za Alkara te su ga odmah poslije utakmice vratili da, u najboljem slučaju leži u blatnim rovomima Čepikuća. O razlozima ovog naprasnog i neočekivanog odlaska informirali smo se uz šalicu kave u zajedničkom omiljenom ceffe-baru.

Sidi brajo. Kaku’š kavu? Evo ja krmeljin. Zaspa iza ručka… i prenilo me. Navika mi organizam u ‘vu uru bit ap-tak za krenit na trening s dicon. Ne moš ti u par nedilja naviknit da više nema onoga u čemu si zadnje dvi trećine života. Nije mi bilo lako ostavit kadetiće. Osjećan se skoro ka da san ji izda… al moralo se. Rva san se s Upravon za svaku stvar koja bi se u i zere normalnon klubu tribala vodit pod normalno. Kad kažen Uprava, onda mislin na predsjednika i njegove poltrončiće. Pogledaj popis likova u Upravnon odboru i sve će ti bit jasno. Osin Pere Perajice i ajde, Ante Širića tu nema osobe s košarkaškin pedigreon i minimumon znanja o ovoj lipoj igri. Njemu je u takon okruženju puno lakše radit. Ponovi par puta neku glupost koja njemu paše, a nema veze s vezon i ona automatski postane istina. Naprimjer: ‘I Splićani su naša dica. Nema tu nikake razlike. Ko god obuče dres Alkara – za nas je je domaći igrač.’ Niđe veze! Oćemo li tako reć i kad grad Sinj bude dodiljiva stipendije studentima? Šta? Nek se Splićani školaju. Sinjani mogu orat ledinu. Sve su to naša dica. Milijun kuna od Grada, znači iz naši džepova da bi se razvijali igrači iz drugi sredina. Vi’š da ima neko i luđi od nji. Onaj ko in pušta da rade šta ji volja.

Koje si to stvari morao iskamčiti od čelništva, a drugi ih imaju na izvol’te?

Ma nemoj me ništa pitat. Svako gostovanje je za nas bilo ravno avanturi. Ja do petka navečer ne bi zna oću li izboksat prevoz. Ima li i taj put tri roditelja orna za pritrat dicu do, šta ja znan, Trogira? Šta se čudiš!? Starci od igrača, diko. Nego ko!? Malo je milijun kuna godišnje da bi se mlađin kategorijama odvojilo za najosnovniju stvar. Onda, dolazin ti ja kod nji, ono, podnit in, ka neko izvješće i vidit šta ćemo za ubuduće, a pita me jedan od tih dizača ruku da kake ja iman reference za vodit momčad. Nikak’e dragi. Ko će dat!? Je doduše, da san tuda triestipet godina od koji skoro dvajstipet radin ka trener. Je da san vodio prvu momčad, al za kadete i nisan neki štof. Glavno da oni izmišljaju pozicije svojin istomišljenicima iz Uprave. Čak i na trenerskoj klupi. Dobro, ajde, to smo nekako riješili. Poslin in ja govorin da smo te sezone odigrali dvajstipet utakmica. Ni puno ni malo – kažu oni. Baš tako – govorin ja. Samo da znate, prosjek je pedeset, a Šibenik je odigra priko sedandeset. Na kraju se stručnjaci čude šta naši igrači kasne par godina u razvoju, pa dovode kvazipojačanja jer ji nemaju strpljenja iščekat ni hrabrosti za suprotstavit se protivnicima s onin šta imamo.

Znači, nezadovoljan si i tretmanon mladih seniora iz omladinskog pogona iako su na tom polju ostvareni evidentni pomaci nabolje u odnosu na vrijeme prije četiri-pet godina.

Ma jesan. Dašta san nego nezadovoljan. Evo, Dome i moj Jure ne mogu sastavit pet minuta na parketu, a u godinama su kad bi tribali napravit onaj zadnji, najveći iskorak u karijeri. Lani je Jure ima liječničku zabranu treniranja bez bandaže koja je jednokratna i košta četrdestipet kuna. Ne triban ti ni govorit da je propušta bar trećinu treninga, a za ostale san se ja, vlastitin sredstvima ili priko Bog te pita kojih veza pobrinio. Josipa mi zasad ne diraju. To je zato jer ne mogu bez njega. Baren dok ne razopute s Bibon. Onda ćemo vidit, a ovo šta rade Svali – to je priča za se. Momak odigra deset minuta ka zmaj i više se ne vrati u igru. Majke mi, to nisan ni vidio ni na crtanon filmu. Ovog malog iz Splita za to vrime trener krije po terenu. Posve je zanimljivo da je Bura još u peton misecu za njega sa sigurnošću tvrdio da će na kaljenje u Alkara. Kako je on to moga znat? Osobito zato jer mi imamo balavaca iz svoje škole koji bi se mogli suprotstavit tome Dominoviću na oba kraja terena. Aj nek se stavi sa Salzburgeron jedan na jedan pa ćemo vidit kako će ispast. Tu je i Marin Kembov. Svaki po pešest-sedan minuta, a ovo drugo Svalini i sve pjeva. Ne iđe mi jedino u glavu zašto su zvali u Zadar da jin ne otimaju igrača koji, usput i nije bio pod ugovoron, ako mu ne misle dat da igra. Katić je, bona, non-stop oko Gripa. Čovik živi u Splitu, a zadnji je godina reducira uticaj dosadašnji suflera. Sad je zabrija da je iskusnjara i da more sam. Zato smo, ja mislin, postali svojevrsna podružnica nikad gore momčadi iz grada pod Marjanon.

Sve loše što se u zadnje vrijeme dogodilo u Alkaru je, dakle, posljedica loših odluka predsjednika Katića. Ne misliš li da su u tome imali prste i neki drugi naši sugrađani sa znatno boljim košarkaškim pedigreom i jednako malo osjećaja za domaće košarkaše, a koji uživaju predsjednikovo povjerenje?

Max Vučković je u početku ima nemili uticaj na politiku kluba. On je po mome, u svome mandata propustio razvit nekoliko talentirani domaći igrača, ali je nakon toga namirio Milačića na Alkara. Damir je odma na početku otvoreno prizna da je on ambiciozan trener koji traži vlastiti probitak, a Alkara vidi ka dobru platformu za to. Na kraju je za sebe dobio sve čemu se nada, al je usput, bar do neke mire razvio četri pet naši momaka, pa će i najveći njegovi oponenti morat priznat da je on, u najmanju ruku bio bolji izbor od nekih svoji prethodnika koji su iz našeg grada. Inače, svojin se štovateljima povjerio kako je prije dolaska bio upozoren da samnon nema nikakog posla. Max je znači, njegovin angažmanon djelomično popravio svoje prethodne propuste, al sad više nema skoro nikakav upliv u odluke čelništva. Ćizle i Roko su letili, jer su se opravdano pobunili protiv indolencije vodeći ljudi nakon očitog izguravanja Alkara iz kruga kandidata za Ligu za prvaka. Ne moreš, rođo, dizat glas i ostat. Bube je isprve odlično surađiva s njima, al su se na kraju rastali na vrlo ružan način. Baš mi ga je bilo krivo. Mi sinjski treneri se, da naglasin, unatoč velikin razlikama u viđenjima, uvik ujedinimo kad je u pitanju opstanak kluba. Kod Katića ne vidin potencijal za tako ponašanje. On ne voli domaćeg stručnjaka na klupi, jer taj bi ima i neke dodatne zahtjeve osin oni financijski, a predsjedniku nije za potribu nosat se s time kad more dotrat kormilara sastrane i prst u uvo. Uprava bez znalaca i furešti strateg za njega predstavljaju dobitnu kombinaciju. Sve i ako je frajer nabrzinu odletio iz svakog kluba di je bio, a prve dvi utakmice odradio ka da ga je kogod mokron krpon opalio. Lako je za to! Glavno da nema zvonjave. Jedini Sinjanin koji ima uticaja na njegove odluke je Punka Župić. Problem s njime je, po mome mišljenju u tome šta je spreman svašta prigrist da bi sačuva poziciju i plaćicu.

Nije ni tebi nitko određivao tajming kad ćeš odreagirat. Možda čovjek čeka da se ‘učini vrime’.

Moguće. Nek samo pripazi da ne bude kasno. Mene su neki pametnjakovići već prozivali zašto nisan otiša prije. Mogu tako pitat i zašto se Hrvatska nije otcijepila ’86. il već neke. Najprije je za predsjednika doša neki Denis Katić o kojeme ja nisan zna baš ništa. Za otić odma triba san bit vidovit. Onda san poče opažat negativnosti, al nisan zna dokle će to ić. Nakon toga san vidio o čemu se radi, al san se odlučio borit iznutra i ne more se reć da san u tome bio skroz bez uspijeha. Evo naprimjer, prije par godina su provali potrat jednog od nas trojice trenera mlađi kategorija. Osobno san sta u kraj ton pokušaju. Skupa s tin kolegama san cilo vrime radio pritisak da bi olakša mladin seniorima iz našeg pogona. Ne samo svojin sinovima, za šta me pokušavaju okrivit. Njima bi skinio zvizde s neba i pomoga bi in po cijenu života, al san ipak da ostavku iako očekivan revanšizam i to priko niovi leđa. Ministar propagande, kako ga ti nazivaš, već trubi po gradu da Jure ne more igrat ni treću ligu. Vidiš da ja ne bi napravio baš sve radi uspijeha svoji sinova. Martin, Dome, Svale i tako dalje, su isto moja dica. Nego ko ih je učio igrat… Katić?

Znači, otišao si radi, kako se to lijepo kaže, nepremostivih razlika u stavovima s Upravom kluba.

Oša san radi autokracije u klubu. Zbog samovolje jednog čovika koji, po mome, nema realan pogled na svit ni košarkaško znanje, pa donosi odluke koje će Alkara skupo koštat. Važno mi je da se, kad već nisan moga ništa napravit da spriječin takav ishod – distanciran od svega, pa makar unazadio sinove i sriza kućni budžet. Neslaganje s Upravon je, majke mi, na razini skeča. Ne mogu se oni složit s ničin osin s onin šta dobiju za direktivu od velikog vođe. Mene sad optužuju da orkestriran cilin revolton i svin akcijama koje su poduzete protiv njihovi odluka u zadnji misec dana. Znači ja san, ka, doša u Klub navijača i nabrija Maligane da skandiraju protiv nji i bojkotiraju utakmice. Nije in palo napamet da je momcima puka film kad su potrali Slavku. Ja vjerojatno i tebi diktiran kolumne, analize i sve druge tekstove koji su tematizirali njiove greške i propuste. Nemaju oni pojma kako ti ja sad guštan govorit šta’š napisat. Intervju je stvarno odlična novinarska forma. Glavni argument pri samohvali in je da su u Alkara iz ljubavi, da ne uzimaju nikaku naknadu. Ajde neka sami skontaju kolko su sati tjedno odradili za klub i onda nan specificiraju o kojen se poslu radi, pa zaračunaju duplu satnicu. Da vidimo oće li se obogatit. Nisi ništa uzeo, a šta si donio? Fale se da svki put kupe kartu. Mrak! Za nju daju dvajst kuna ka i oni gimnazijalac šta nije pojio marendu da bi vidio utakmicu. U Širokon su, naprimjer, vrhunski riješili te stvari. U Upravu moreš ako doneseš pedeset iljada konvertibilni maraka i moli Boga da ne iskrsne neko sa sto jer ćeš letit. Kad dotraš pare, svoje il sponzorske, onda te moremo i oćemo saslušat… a naši kupili kartu, oprali semafor i obrisali dvoranu od prašine. Prejako!

Možeš li za kraj pokušati predvidjeti budući razvoj događaja i rasplet ovog uzburkanog stanja u klubu?

Predviđan da će Katić, tvrdoglav i neupućen, kaki već je, ustrajat na svojin ludostima i da će srozat Alkara na još niže grane od ovi na kojin je sad. Poslin toga ćemo mi pravi alkarevci dizat i dignit sve skupa iz pepela. Bilo je već prije gadni situacija, pa smo se svaki put na krilima ljubavi ispravili. Mozgon zaključujen da će ispast tako, a svin srcen se nadan da ćemo ipak izbjeć najgore posljedice. Nisan ja ka ovi predsjednikovi pobočnici koji su slavili Alkarevo ispadanje iz lige, samo zato šta su ga u to vrime vodili ljudi iz druge opcije.

Od nas toliko za ovaj put. Hvala ti na iskrenim odgovorima.

Baš mi je drago da san ima priliku izrazit svoja mišljenja i stavove. Podrška Maliganima i pozdrav svin pravin ljubiteljima Alkara.