Sidin nikidan u Sakija kad eto ti Dese. Vidin šuškaju se on i debeli… Spominju da je kaznilo ovog jednog momka za bengalku na Baldekinu. Taj nan je, da naglasin, neupitno najžešći i po općeprihvaćenin navijačkin mjerilima – prvi među jednakima. Dosta je reć da živi i studira u Draženovon gradu u ovo vrime najozbiljniji’ zabilježeni’ sukoba između Funcuta i Maligana. Lani san ga gleda iz kafića kroza staklo kako čuva naše aute dok domaća šibenska publika pristiže u dvoranu. Kažen van – dika od čovika. Šteta šta nisan snimio! Sad, ja priupita da se uvjerin jel mislin na pravog Maligana – tajnik govori, ka’, nije bitno. Ono… ‘ko san ti – ja san ti. Ja ispalio! Napa ga drvljen i kamenjen. Jesi faktor i gotovo – govorin ja. Doša si navijat od dvajstipet godina, a moj sinovac od godine i četri dana već ima bili i plavi dres… i to original, šta se igralo u njemu, pa onda sužen i skraćen za devedes’t posto.  Šta ti briješ da si tajnik ciloj dvorani i da vas petnest dvajst imate ekskluzivno pravo korištenja maliganskin imenon!? Ka da se tako nije zva općenarodni neregistrirani pokret, dvastipet godina prije nego je osnovan Klub navijača i ka da se pod istin il sličnin imenon ne bi mogla registrirat Udruga građana, molitvena skupina, pa i paralelni Fun club. Mali Podrugov Nije da navijan za cipanje navijačkog korpusa. Samo navodin šta bi se sve legalno moglo napravit. Osobno ne simpatiziran čak ni frakcionaške ideje koje su se u zadnje vrime pojavile od strane skupine navijača čije pripadnike osobito cijenin… ali ne dilin nji’ove stavove. Smatran da svi tribamo stat iza Pavele, Šušnjare, Grle, da nekoga ne zaboravin i… nema problema – Dese. Sad je nji’ovo vrime, a na sljedećoj izbornoj skupštini će stavovi svi’ pojedinaca i skupina bit saslušani i uzeti u obzir. Oni, međutin, moraju znat i znaju da predstavljaju elitnu i paradnu postrojbu puno šireg i moćnijeg pokreta koji datira od prije nji’ovog rođenja. Nisan moga napisat da su “samo” to šta jesu jer ta rič isprid opisa druge najbolje dvoranske navijačke skupine u državi – stvarno nema mista. Ovo van oću reć; Sidin ja u dvorani, ono kad se popušilo od Zagreba i gledan – svi na svon mistu, samo fali Klub navijača. Oni tradicionalno ulaze zadnji tren i onda nastaje urnebes. Unutra ritam sekcija s kojon je tajnik isto zaratio, pa jedno vrime nisu dolazili i bilo je prilično gluvo. Kažen, ne kuži da nije šef svima već samo najžešćima, a da ove triba stalno faćkat. Šopat ji i dojit, kako su glazbari navikli – da jin slučajno ne pa’ne napamet štrajkat. Zaključio san da bi i u slučaju da su Maligani nekin čudon bili spriječeni u ulasku – sinjska dvorana svejedno bila najpaklenija u ligi i da bi Mravi nastupali u tradicionalno usijanoj atmosferi Grada pod Kamičkom. Razlog tome je činjenica da među osansto ‘običnih gledatelja’ ima baren četvrtina oni’ koji sa sobon imaju šalove i koji su nebrojeno puta do sada dali veliki obol očuvanju statusa hrvatske Caserte kojeg već desetljećima uživa prijestolnica Dalmatinske zagore. Da buden jasniji – ja jako dobro znan kako udara šjor Zrine Marić kad se nas pedest sukobimo s nji’ iljadu. Upoznat san i s činjenicon da Ivan Bocin ne žali vrimena ni para za otić samnon za Alkaron sve do Varaždina. Kako maklja – to van je bolje ne doznat. Ja mislin da se svi dobro sićamo kako su se Cvit Boko, Vlaja Rogulj i moj Đagi okosili na pet stotina Funcuta kad su skontali da ovi nemaju potribnu dožu poštovanja. Moremo i o staron Pitu, Roku Jukiću… ima tu Junakovi igrača, naprimjer Dusov mali, pa onda, ćaća mu opaljeni. Taman mu je istekla zabrana. Sve su to ljudi koji će svaki put dovest atmosferu do usijanja… ako nema niko mlađi i pozvaniji. Tolko o gledateljima. Sad dolazimo do ulaska navijača. Kad nji sedandesetak uleti na tribinu – nastaje lom. Oni povedu, ovi prijespomenuti prifate i tako nastaje ono šta svi nazivaju sisnjskin košarkaškin čudon. Do ove brojke dođemo kad zbrojimo nji petnest do dvsjstipet s još tol’ko maloljetnika i par desetaka pridruženi članova koji ne osjećaju pripadnost trenutnoj garnituri nego se pridruže onon dilu tribine di je najveća skaka jer jin je, fala Bogu – draže ludovat nego mirno sidit. Moran spomenit i obitelj Trgovac čiji članovi kupe kartu i uđu na zapadni ulaz, pa onda priko cile tribine dođu do navijačkog dila. Sad jedino ostaje pitanje kome je tu točno Desa tajnik i kolikon je postotku od iljadu ljudi u dvorani Teo Pavela šef. Meni se čini da ipak govorimo o našen zajedničkon izabraniku i zapovjedniku elitne jedinice za posebne namjene koja na opće zadovoljstvo sasvin dobro obavlja svoje zadaće. Eto, to je to. Sad još da vratin na prepirku u Vrličkoj 4. Tajnik je, naravski, pobisnio na me još gore nego ja na njega i zasuo me u kontranapadu iz svi’ oružja. “Slušaj ti Podrugu… Podruge, ne znan tu množinu” – započe’ je s kanonadon. Ma dobro je, govorin ja, množina jednog čovika je svakome zayebana. Onda, da šta ja trkeljan, samo falin Funcute i blatin Maligane. Pišen da je Split, a ne Sinj Najlipši grad na svitu, umisto da se bavin temama koje mi on odredi. Najgore mu je, kaže, šta se ja i Toni Caktaš koristimo maliganskin imenon i onda blatimo Maligane. Ne panti on da je Toni u istoj sezoni s dva šuta uz zvuk sirene donio Alkaru isto toliko minimalni’ pobjeda proti’ sada tolko omraženog Šibenika. Mlad je on još tad bio za odat na utakmice. Šta mu je bilo!? Jedva dvajstitri godine. Kad ne poštiva takog pojedinca, onda ne triba ni pitat kako gleda na me. Naravski da mu nisan ni prova popravljat opću kulturu i tumačit da je gorispomenuta fraza za Split pripoznatljiva diljen Hrvatske među populacijon koja je pročitala više od dvi knjige u životu. Priča san ja sa Šušnjaron. Govori, brate, zapilo se večer prije, nismo bili u formi. Ko je zna da će doć nolko Funcuta. Taka nan se greška neće više nikad ponovit. Pavela mi je reka da je dan prije nego šta su nan nestali transparenti zadužio jednog Maligana, nećemo ga sad crnit – da pokupi krpe i da on to nije napravio. Pita me je jel ja mislin da bi krivca tribalo sankcionirat. Naravno da ne mislin. Oću naglasit da obojica uviđaju greške i da su iz nji izvukli pouke. Ni jedan od nji se ne ljuti na mene šta san u tekstovima ukaza na spomenute propuste. Tajnik, međutin ima svoj pogled na cili problem i djeluje prilično autonomno. Unosi se u facu Jerku Župiću, Vejanu, Pitu starijen i Dinu Gulamu koji bubnjanjen odvode atmosferu na skroz drugi level. Misli da su oni njemu štogod dužni, a virujte nisu. Svaki od nji’ usto ima puno više odrađeni utakmica od tajnika koji je šest sedan godina stariji od nji. Gulam je npr. ka jedanestogodišnjak (Desi je bilo osamnest i nije bio među 2.500 gledatelja) izlaga ćaću da je dobio dvi petice iz najteži’ predmeta, samo da ga ovi pusti na Alkar-Zabok. Stari se oduševio pa mu je još kupio i trubu na spreju. Sutra je bilo sutra. Neš ti batina! Sve u svemu, ovi me napada, u kafiću, majke ti – lavež. Oko mene momci s intelektualnin nivoon. Mone Tajsin i taki likovi koji će nan za par godina drmat gradon. Ja kontan – ne uspijen li ga ušutkat – morat ću otić jer će svi reć da san čačka mečku i svima upropastio večer. Govori on meni zatin da pišen kako nije i da su mi tekstovi morbidni. Daj, ja kažen, reci ti nama šta to znači. Gadljivi veli on ka iz topa. Oš se okladit da nije? Oću, kaže. Po šta ćemo? Evo vako, ako ispane da nije – ti ćeš iste sekunde otić iz kafića. More li? More, a šta’š ti ako je? Šta god rečeš. Lizat ću školjku od zahoda, skinit ću se gol na sri’ Pijace… Samo reci. Ne triba radit ludosti. Ako morbidan znači gadljiv otić ćeš ti. Ruka ruci! Smartphone, google, Hrvatski leksikon – morbidan jednako gadljiv, pa ne. Ode tajnik priko njiva i omiljenin ugostiteljskin objekton razli se ugodna tišina. Moj sugovornik je pokaza pomanjkanje opće kulture i nepoznavanje gramatike, ali mi je ujedno dokaza da je častan čovik koji se drži svoje riči. Ne virujen da navijači Arsenala proučavaju Shakespearea ni da Zenitovi fanovi čitaju Tolstoja. Razina poznavanja antički’ drama među Panathinaikosovin drukerima vjerojatno nije na nekom nivou, pa ipak spomenute skupine uživaju status vodeći’ na Staron kontinentu. Tajnik Kluba navijača Sinjski Maligani se, kad malo promislin odlično uklapa u taj milje. Pokaza se glasnin, agresivnin, ali čestitin čovikon, kome je vlastita rič svetinja, a to je puno više nego šta su mi u zadnji’ godinu dana pokazali neki moji puno bliži poznanici, da ne kažen prijatelji. Đesto me je prid pedeset ljudi potcjenjiva i izaziva na basket po večeru, a kad je izgubio dvajstjedan dva (21:2!!!) nesta je u vidu magle i nikad nije ispunio priuzete obaveze. Dragi Tiganj se već dva miseca pravi mutav, a Dino Bilandžić se pravda da je skroz zaboravio na okladu. Jasno da je, a da san ja izgubio onda bi se stoposto sitio.