Prošlog je lita Milačić triba otić dalje. Njegova sinjska epizoda naoko je bila završena i ja san, ka i većina košarkaški zaljubljenika u našen gradu – zbraja dojmove i pokušava zauzet konačan stav o boravku ovog proslavljenog internacionalca i vrlo persektivnog trenera na klupi Alkara. Stipe Blajić je u, kako se kašnje pokazalo, lažnon završetku prilično uspješne Damirove ere – za šalu osta bez angažmana u klubu. Meni je to bilo dovoljno da zaboravin sve prigovore koje san ima na njegov račun. On mi se iza jedne od zadnji lanski utakmica požalio na tretman na ovoj stranici, al ja nisan ima volje raspravljat. Odredio san mu u jednoj od sljedeći prilika objasnit da nije greda u njegovoj štreberskoj frizuri nego u drugin stvarima. Problem je u tome šta san, u trenu kad je on odimio s mista pomoćnog trenera – automatski zaboravio sve šta me dotad jilo. Sitio san se da mu je moj ćaća krizmani kum. Vratilo mi se ono kad je prvi put doša u kadetsku momčad kojoj san ja bio kapetan. Skoro da san ponovo osjetio oduševljenje munjevitin napretkon i brzinin kojon je rmbalija iz Turjaka u napatinanin patikama posta starter u mojoj, godinu starijoj generaciji. Nisan moga doć sebi da san bio zaboravio kolko mi je zadovoljsto pružalo gledanje njegovi, Vujanovićevi i Njohini seniorski nastupa, kad ja već nisan uspio proć u prvu. Kužio san ja cilo vrime da nije do zurke. Svi smo se dosad uvjerili da čov’k more gonit kosu ka u princa Valijanta, nosit LGBT lila šulju i još, božesačuvaj, odgojit kockaste brke, a opet bit uredan… il uopće ne. Bilo kako bilo, uskoro je objavljena vijest da Milačić, na moje oduševljenje ostaje za kormilon. Ima on još posla u ovome gradu. Prisustvova san nedavno žučnoj prepirci u kojoj je Ministarstvo propagande tvrdilo da je Damir do sad odgojio pet mladi Sinjana, a Fiki jin je kontrira da ni’ko od ti momaka nije gotov igrač. Ja se u velikon dilu slažen s Vrcanon. Ne samo zato šta mi vira brani da se fatan u kolo s Maćolon i takin likovima. Neka ćelavoga još jedno vrime u nas! Taman dok on završi s ovon petoricon, doć će mu, ja mislin i poziv iz Abe… al ovi put zapravo 😉 Đi je, da skratin digresiju, ponovo zasio na klupu, a ja san ovi put upantio da ga zapravo volin. To međutin, nije svrnilo prigovore da mi se opet vrate u pamet. Prid očima mi ovi put nije mamlazina od dva metra s lapanskon kosicon koja dolazi s ključen od kaveza u dvoranu, petnest minuta nakon šta je Davor Kus tražio balun da bi se poče zagrijavat. Sad vidin svoga kućnog prijatelja i bivšeg suigrača s kojin san knižio desetak koševa i pešest asista na pick’n’roll prije nego se to tako zvalo, a on je, neovisno o tome – napravio taman spomenuti gaf… i to u prigodi kad je Uprava prije početka utakmice protiv dvostruki europski prvaka na teren dovela pet KUD-ova i šizoidnog gitaristu, kad je od vrhunca sezone napravila seoski dernek u klasi Svetog Ante u Prugovu. Ka da nan dvorana sama po sebi nije dovoljna seljačija i ruglo. Stipe je u prvu proša za vrime samoupravnog socijalizma, al baš ni’ko iz njegovi Turjaka, ka ni iz mog Dicma nije uživa osobito povjerenje tadašnji vlasti. Stvar je bila u košarkaškoj vještini, odnosno u procjeni struke s kojojn se ne slažen u dilu di san ja zapeo, al san stoposto uz nji u odluci da izaberu Đija, Damu i Sekula. Posli toga su se u klubu prominile hadezije, komunjare, liberalčuge, a sad i Ljotićevci. Blajić je sve te promine prigrmio bez stresa i uvik je, naoko, drža stranu trenutnoj vlasti. Ja san, ka šta znate, cilo to vrime proveo u Don Quioteovskoj borbi protiv struktura. Nema šta nisan u ovi petnest godina napisa protiv svi ti garnitura, uključujuć onu u kojoj mi je sidio rođeni brat. U tin san se svojin protestima koji put očeša i o Đija, al samo zato jer je bio u kolu s onima koji, po mome, rade više ili manje krivo. Di je rađe tu je i štete! Zapravo smatran da smo Stipe i ja ustvari suborci, samo šta djelujemo na različitin stranama fronta. Evo kako. On, stvarno mi se čini, ne fata stranu ni jednoj trenutnoj Upravi nego klubu koji ga je odgojio i koji tisućama naši sugrađana znači puno više od Katićevi seoski derneka i Punkini brkova. Đi je, složit ćete se, pravi pravcati G.I. Joe, a tak’in se i sam vidin. Dera san ja i deren u svi šesnest iz nedilje u nedilju. Svaka bi me Uprava najrađe spriječila u pisanju. Srićon da su vrimena kad se to moglo odavno završila. Zato smo se borili! Sva me ta kritičnost i nabrijanost na strukture, međutin, nije spriječila da na svakoj utakmici buden na štangi i da iz svega grla podržajen najdraži klub. Složit ćete se da san u ton pogledu puno angažiraniji i od Ministarstva propagande. Njiovo slijedi radnin danima po Pijaci i tako dalje… Kogod bi moga reć da svojin navijanjen držin stranu čelnicima jer nikad ne vičen ‘doli Uprava’, nego samo ‘naprid naši’. Istina je da moje osjećaje prema Upravi, za vrime utakmice potpuno zasjeni bezuvjetna ljubav prema Alkaru, šta me čini vojnikon kluba, ali u drugon vesu od onoga di služi aktualni pomoćni trener. Glavna je razlika u tome šta ne dobijan nikak’u naknadu za svoj angažman. Ja, da se razumimo, neman ništa protiv toga da se zaslužnin košarkašima, iza karijere osigura naknada od par iljada kuna, samo bi volio da se to zove penzija ili opskrbnina, a ne plaća, ako pojedini bivši igrač ne obavlja neki važan posa. Milačiću, kralj si i volin te ka brata. Odgojio si više mladi igrača nego svi Sinjani od Calina oproštaja do danas. Na tome ti fala, al baci zericu oko i na Đija. Njega si, ono, zapušta skroz! Kad jedan dan odeš iz ovoga grada, na parketu ćeš ostavit svoj potpis i to ti ni’ko ne more uzet, al njega ćeš nan vratit di si ga i priuzeo. Zna je on pokupit balune i prije nego si ti doša… i daj, reci mu da se zero razbuca il nešto. Vako je stvarno ka miš iz ulja!