Moj dragi kolega Zoran Čutura napisa je prije par godina da je početak kraja kvalitetne hrvatske košarke označila izjava bivšeg Ciboninog predsjednika Bože Miličevića po kojoj je njemu lakše kupit gotovog igrača nego se ubijat u procesu njegove proizvodnje. Zoki je jedan od njacjenjenijih sportskih novinara u našoj zemlji, ali svoju slavu nije zaslužio pišuć nego igrajuć košarku, šta ga naravski, ne čini manje stručnin. Problem je u tome šta se ostale kolege ne usude propitivat njegove stavove i redovito ih uzimaju zdravo za gotovo. Ja nisan takav. Ne smatran da mogu na ravnoj nozi razgovarat s odlikovanin sudionicima Olimpijada i Svjetskih prvenstava, al isto tako znan da ni oni nisu uvik u pravu. Jedanput san uša u spor sa Zoranon vezano za tadašnjeg Ciboninog košarkaša Andersona. On je tvrdio da se radi o krilnon igraču, a meni se činilo da govorimo o drugon beku. Smatra san da je Alan prijak na balunu da bi ga se krstilo tricon, koje, ka šta znamo – uglavnon ćumpre u ćoši, čekajućna pas za šut. Čutura mi je objasnio da moran gledat koga taj igrač čuvau obrani i kolko u konačnici skupi skokova. Krilo bi, kaže, tribalo bit spona između unutarnje i vanjske linije. Znači, dobro pogađat, puno skakat i minimalno driblat. Ova zadnja karakteristika ne odnosi se, veli, na dvi vrste krilnih košarkaša: one koji imaju iznimno dobre vještine vođenja baluna i one koji su dospili u sredine koje nastupaju na razini nižoj od stvarne kvalitete igrača o kojemu govorimo. Andreson, pokazalo se, spada u obe navedene kategorije. Da san priča s bilo kin drugin izletio bi se sa svojin znanjima o pozicijama swingmana i cornermana. Samo da pokažen kako meni ne triba držat govor o stvarima koje me jeCale kadikad naučio. Nesuđenog hrvatskog reprezentativca san, moran priznat vidio ka čistog beka šutera, a ne predstavnika hibridnih kategorija. Danas Anderson nastupa za Brooklyn Netse i na toj razini ne pokaziva ni blizu jednake driblerske sposobnosti ka u vrime dok je branio boje hrvatski prvaka. Priznajen. Ne radise o klasičnoj dvojki. Zoran, na drugu ruku, može, baš kako je mene poučava – obratit pažnju koga Alan čuva u fazi obrane i pobrojit skokove koje Amerikanac u prosjeku knjiži. Vratimo se mi na tvrdnju s početka teksta. Zoki je vrhunski opazio da će politika kupovine gotovi igrača na kraju ukopat hrvatsko loptanje pod obručima, al krivnja za to, po mome, nikako nije na Ciboninin čelnicima. U vrime cvata jugoslavenske, a time i hrvatske košarke, Cibona je predstavljala izlog u kojem su košarkaši iz podmladaka drugih klubova imali priliku nastupat na najvišojeuropskoj razini. Dražen i Aco su, ka šta znamo ponikli u Šibeniku. Sam Zoki je zagrebački ‘dečec’, ali je igrat naučio u Montingu (Industromontaži), a ne u Vukovima s Tuškanca. Franju su našli usput. Čovik s nogu bra trišnje s gornjih grana, pa gapoveli. Ispalo dobro. Danko je rođeni Zagrepčanin, al je prve, druge i treće korake napravio u Partizanu. Bilo je tu još masu duplih i nošenih baluna dok na kraju ka gotov proizvod nije doša u Cibonu. Nakić je iz Drniša, Knego iz Dubrovnika… Možemo mi komodno sad plovit vrimenon, deset – dvajst godina naprid i nazad. U Lokosima i Cibosima ćemo nać masu Dalmatinaca, Ličana, Bosanaca, pokojeg Srbina i Zagrepčanca iz drugih klubova, a Cibonin igrač iz njiove škole je stvarno ritka zvir. Nađe se dikoji. Naprimjer Riki, al to susamo i jedino izuzeci koji potvrđuju pravilo. Centri proizvodnje vrhunskih košarkaša oduvik su bili Zadar, Šibenik i da prostite – Split. Oni su stvarali budućereprezentativce, a to rade i sada, samo šta ti igrači više ne polučuju ni približno iste rezultate ka nekad. Zadar se godinama iscrpljiva, prilično neuspješno naganjajuć Cibonu. Njiova težnja za instant rezultaton dovela je do situacije da je u klubu s Jazina/Višnjika nastupa stanoviti Boisa iz Gruzije, dok je Zadranin Luka Žorić gaca po blatu u Zaboku i u sličnin sredinama. Srića daga se sitio Karamarko, pa je 210 cm visoki centar iz Stošijina grada ipak ugleda veliku scenu i dospio u reprezentaciju. To je samo jedan primjer. Možemo i o Ružićima, Pestiću, Vladoviću… Nema kraja. Šibenik je ‘sjajnon’ klupskon politikon dotra drito do stečaja i gašenja. Vrhunska generacija s kraja jugoslavenskog razdoblja (Badžim, Kalpić, Gulim, Jurić…) se rastepala okolo naokolo. Klub od njihovih odlazaka nije utržio kolko je triba. Zatin je uslijedilo razdoblje pod granatama koje je ubrzo završilo, al kvalitetan rad i proizvodnja vrhunski igrača se nikad nisu vratili pod svod Baldekina. Šarića je napravio Šiši, a rodila ga je Veselinka. To s klubon nema, ama nikake veze. Split je priča za sebe. Oni su u bivšoj državi kombinirali vrhunske igrače iz vlastitog pogona s onima kojeje nenadmašna skautska služba dovodila iz drugih sredina. Njiovo djelovanje u zadnji kvarat stoljeća more se opisat kaslobodan pad. Problem je u nedovoljnoj stručnosti čelništva.Konačan krah se dogodio prije desetak godina kad je Split u regionalnon natjecanju nastupio s dvanest igrača rođeni ’84.godine. Ja san stoposto siguran da postoji razlog zašto u svin dobrin ekipama imaju dvojica ‘staraca’, gro sridnji i dva-tri balavca. Svi oni donesu u kolektiv ono šta druga skupinanema. To se zove izbalansiran sastav. Splićani su, po običaju mislili da su veći katolici od pape, pa su u sezonu ušli u opisanon sastavu. Na kraju godine su imali samo dvi uknjižene pobjede. Momci nisu imalina parketu nikoga ko bi u kriznoj situaciji, ka stariji priuzeo odgovornost i vratio stvari na pravi kolosjek. Ovo je bio najočitiji, al ne i najveći problem s ton generacijon. Sto puta gora je bila kriva procjena u vezi kvalitete velikog broja tadašnjih splitovaca. Nade su bile slijedeće: Ukića su mislili prodat za pet milijuna, a ufatili su sedansto iljada. Za Rančića su se nadali miljunu,a nisu ubrali ništa. Oršula, ka šta je normalno – nije više nigdi zaigra. Kedžo i Kaštropil su završili na nižoj razini od one na kojoj su nastupali u svojoj prvoj seniorskoj sezoni. Propali igrači, lova nije sila… Aj Ćavela! Par godina iza je Dino Rađa prova spasit stvar. Jednon prilikon je reka da ako Toni Katić nije igrač – onda on ne zna ništa o košarci. Ja san jednu i drugu tvrdnju proslavljenog reprezentativca nazva promašenima. Zna Dino masu toga o najlipšoj igri na svitu, al ne zna procjenit limite mladi igrača. Dosta me, više il manje stručni ljudi čulo kad san predvidio da taj skakavac nikad neće bit konkurentan srpskin pasima u regionalnon natjecanju. Ove sezone nastupa u bosanskoj ligi, a lani je ispa iz Abe. Ne more se on nosit s Nikolon Ivanovićen, a Rađa to ne vidi. Čudno! Cibonina politika je jedina ostala ista odkad ja pratin, (1982/3.) samo šta igrači koji kod njih dolaze iz razvojni sredina više nemaju istu kvalitetu ka prije. Božo Miličević nije najcrnji lik hrvatske košarke, a njegova izjava koju jeČutura citira i koju kolege, ka mantru ponavljaju jer nisu ustanju samostalno analizirat – je više nespritna nego ozbiljno štetna. Najgore od svega je kad klub Alkareva ranga uzme Miličevićevu politiku. Škola košarke u takvin okolnostima radi samo zbog HKS-ovog pravilnika koji nalaže da svaki klubmora imat mlađe kategorije. U seniorski sastav dolaze poletarci iz većih klubova koji su prineiskusni da bi donilikvalitetu, a na kraju sezone odlaze u druge sredine i onda nastupaju protiv Alkara. Grad Sinj ne pliva u pari, a ipak svake godine dade milijun za Alkara. To je jedina lova s kojon klub raspolaže.Ako se ona utroši na tekuće troškove i na plaće mladin Sinjanima koji će danas-sutra pronit slavu Alkareve košarkaške škole po bilon svitu, a na kraju karijere zarađenu lovu donit nazad u grad pod Kamičkon, pa onda uputit štogod, zaposlit jedan broj sugrađana i plaćat porez lokalnoj jedinici koja ga je stvorila – onda je sve u najboljen redu. Ako se, međutin, proračunska sredstva troše na plaćenike skupljene s koca i konopca koji jedva čekaju otić, pa kašnjezaboravljaju navest da su ‘opće igrali u Alkara, onda se more ustvrdit da je lova ošla drito za promociju tadašnjeg trenera i za falše rezultate koji ništa dobroga nisu i neće donit klubu, gradu ni grđanima. Eto ga dragi moji. Božo je reka, Zoki je citira, kolege su mantrale i mantraju, a ja oštro pobijan. Vi promislite parecite sami. More bit da brljan bez veze… ka i ono za namjernu protiZaboka.